Kamen ispod srca

Godinama je hodala svijetom kao sjenka, sa zašivenim glasom. Ta ljepljiva traka nevidljivih pravila, tuđih očekivanja i vječitog „ćuti radi mira“ srasla je s njenom kožom toliko duboko da je zaboravila i boju sopstvenog glasa. Bila je tek odjek – ponavljala tuđe korake, ispunjavala tuđe praznine i prigušivala sopstvene krike, dok nisu postali nijemi čvor u grlu. Živjela je život koji nije bio njen, kao da je samo sjena koja vjerno prati korake drugih, plašeći se da će, ako zastane ili skrene, otkriti da pod tim slojevima prilagođavanja zapravo – nema nikoga. Samo eho koji se polako pretvarao u tišinu, čekajući da vjetar promjene razbije tu opsjenu.

Zavoljela ga je više nego što je ikada vjerovala da srce smije voljeti. Strast nije poznavala onako kako je opisuju pjesme, niti je u njenom biću imala vedar zvuk. Predugo je učila da se od naglih plamenova sklanja, da u svemu silovitom naslućuje opasnost. Zato nije tražila vatru, nego toplinu. Nije čeznula za zanosom, već za mjestom na kojem će biti sigurna, viđena i nježno prihvaćena.
U ljubav nije ušla kao žena puna samopouzdanja, već kao djevojčica koja je prerano naučila strah, a prekasno dobila nježnost. Sve što je osjećala ličilo je na djetinju radost kada joj neko prilazi bez grubosti, kada glas ne nosi prijetnju i kada ruka služi samo za zagrljaj. I danas, dok ove redove ispisuje, olovku dijelom još uvijek drži ta malena djevojčica.

Odlomak iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

Postoje rane koje ne bole glasno. One ne traže svjedoke, ne traže ni riječ. Samo ostaju — tihe, postojane, utkane u način na koji dišemo.
I možda je sve što je nosila u sebi bilo upravo to: šapat koji nikada nije dobio priliku da postane glas.
Majčine ruke bile su njen prvi jezik. Očev glas — granica koju nije smjela preći. A između ta dva svijeta rasla je ona, učeći da preživi između ljubavi koja grije i riječi koja hladi.
Ako je ikada i tražila spas, nije ga tražila u velikim stvarima. Tražila ga je u sitnim trenucima: u mirisu palačinki, u pjesmi koja dolazi iz kuhinje, u kiši koja pere lice i ne pita ništa.
Jer dijete ne razumije svijet — ono ga osjeća. I ono što se jednom utisne u osjećaj, ostaje duže od svake istine.
A negdje duboko, ispod svega što je morala postati da bi preživjela, još uvijek je disalo ono isto dijete koje je vjerovalo da je ljubav dovoljno velika da zaštiti sve.
Možda je zato nikada nije ni prestala tražiti. Samo je naučila da je prepoznaje u tišini.
Iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

Ponekad bi, kad bi sve utihnulo, sjela na zatvorenu dasku u kupatilu — samo da tih pet minuta bude niko. Bez pitanja, bez pogleda, bez potrebe da ikoga spašava. Tih pet minuta bilo je jedino mjesto koje je imala samo za sebe.
Tu, u tom skučenom prostoru gdje se strah pokušavao raširiti kao dim, naučila je najvažniju lekciju: da se sloboda ne mjeri veličinom prostora, već snagom kojom odlučiš da više nikada ne budeš ničija tišina.

Ivana Kabahija Odlomak iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

Ljubav.
Šta se prvo pomjeri u grudima kada ta riječ — teška i lagana u isti mah — pređe preko usana? Dolazi li tiho, poput sjećanja koje miluje, ili naglo, kao bol koji podsjeća da je još uvijek tu? Donosi li najprije sjetu, oštru poput soli na rani, ili usamljenost koja odzvanja praznim hodnicima duše? Ili je to ona rijetka, krhka sreća što izroni tek na tren, dovoljno da nas opomene kako nismo sasvim utrnuli?
Njen prvi susret s tom riječju nije bio u knjigama ni u stihovima. Bio je zapisan u rukama majke — u prvom i jedinom utočištu, gdje je ljubav imala miris kože i toplinu koja briše dječji strah. Tamo je sve bilo jasno. Tamo je pripadala.
S godinama je, međutim, postala putnik bez mape. Povjerovala je u tihu, okrutnu laž da se naklonost mora zaslužiti — da treba postati ogledalo tuđih želja kako bi bila prihvaćena. Tražeći dom u drugima, gubila je vlastite obrise, ne sluteći da je njen kompas ostao zarobljen pod hladnim staklom djetinjstva.
Ivana Kabahija Odlomak iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

Majkama koje su fanatično razdvajale veš na žici: Tvoj strah nije bio ludost, već najsvetiji instinkt lavice. Čistoća tvog djeteta nije zavisila samo od deterdženta, već od svake granice koju si postavila između njega i mraka. Ti si bila nevidljivi zid koji zlo nije smjelo preći. Kćerima koje su spavale stisnute uz majke: Taj kauč je bio vaša najsigurnija luka. Svaki put kada bi osjetila majčin prigušeni drhtaj, znaj da je ona tada stajala kao bedem. Njena tiha pobjeda je sloboda koju ti danas dišeš, daleko od tjeskobe i tuđih košulja na tvojoj žici.
Iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

"Vraćamo se na mjesta koja su nam bolno poznata, iako u svakom otkucaju srca znamo da ona nisu sigurna, niti su ikada bila naš najbolji izbor. To je ona varljiva, opasna bliskost s bolom na koju se srce navikne – misleći, u onom suterenskom mraku, da je to jedini svijet kojem pripada. Ali istina je sasvim drugačija: taj mrak nije tvoj dom, on je samo tvoje privremeno sklonište."
Iz romana u nastajanju. © Sva prava pridržana.

... a moja tišina konačno je postala moj glas. Ne pišem ovo da bi me žalili, već da biste znali: iz svakog suterena postoji izlaz i iz svakog kamena može izniknuti planina. Trebalo mi je pola vijeka da naučim voljeti sebe dovoljno da drugima kažem „zbogom“, ali taj oprost koji sam sebi dala – moj je najljepši miraz."
Iz mojeg rukopisa…" Kamen ispod srca"- knjiga u nastajanju.© Sva prava pridržana.

„Postoje trenuci kada se tišina razbije, ali ne zvukom — nego srcem koje konačno odluči da diše. Djevojčica koja je nekada stajala skrivena u uglu sobe, sada drži u naručju vlastitu slobodu. Svaka mrvica hljeba, svaki lagani dodir, svaki dah postaje njeno oružje protiv onoga što je pokušalo da je slomi. I u toj tišini, rađa se hrabrost koju nijedan glas svijeta ne može utišati.“
„Iz mojeg rukopisa… djelić priče koja još živi i diše.“

Kroz tuđu je tamu nekome bila sunce – grijala je, davala se bez ostatka i sagorijevala poput plamena koji ne ište ništa zauzvrat. Nekome je, pak, bila mjesec – tiha, daleka, tek sjetni odraz tuđeg sjaja. A istina? Istina je jedini materijal od kojeg će se nanovo izgraditi. Ne tuđa percepcija, ne prihvatanje, ne aplauz gomile. Istina je ono što ostaje kada se ugase tuđa svjetla i kada prestaneš biti sve za svakoga.
Ivana Kabahija, Kamen ispod srca- knjiga u nastajanju.© Sva prava pridržana.

Osjeća kako se nad njenim krevetom materijalizuje njegova sjena — crna, nepomična silueta koja zaklanja i ono malo mjesečine u sobi.
U snu je opet bila ona djevojčica koja zadržava dah, skamenjena pod teretom njegovog prisustva, moleći se da je mrak sakrije.

Odjednom se tijelo trgne. To nije bilo obično buđenje, već naglo iskakanje iz kreveta, kao da ju je nevidljiva ruka istrgnula iz prividne sigurnosti i bacila nazad u surovi užas prošlosti.

U tim trenucima nije palila svjetlo. Sklupčala bi se u uglu sobe, leđima prislonjena uz hladan zid, jer jedino je njemu tada vjerovala — zid nije mogao izdati. Čuvao joj je leđa od sjenki koje san donosi, a koje su nekada bile njen život, njena stvarnost.
Ivana Kabahija Kamen ispod srca- knjiga u nastajanju.© Sva prava pridržana.