Neurodal - NFB

Ne možemo mi roditelji bez straha, bar malo.
Ali ako se današnji roditelj treba nečega bojati onda je to utjecaj mobitela na dijete.

Šteta neće nijedno dijete zaobići, samo će se manifestirati na različite načine u različitoj dobi.

Znate onu: lako je biti general poslije bitke.
Pa kad dođe do posljedica onda zbrajamo i oduzimamo što smo mogli drugačije. Čak i one stvari na koje nismo mogli utjecati.

Na ovo možemo.
Ali se ne preispitujemo.

Ovo je bitka koju roditelji često ni ne priznaju sami sebi. Nije baš uobičajeno da roditelji kažu: ovo se dogodilo sve zbog mobitela, mogli smo ovako ili onako. Ni dijagnoza djetetu mnogim roditeljima ne bude poziv na buđenje. Ni kad čuju od stručnjaka koji rade s djecom: maknite ekrane. Radije uzrok traže u svemu ostalom.

Na vrijeme spriječite. Ovoga se treba bojati u toj mjeri da osvijestimo da djeca nisu spremna na utjecaj koji ekrani imaju na njih, niti su spremna da sve vide što postoji. A postoji svašta, što ni zdrav mozak odrasle osobe ne može procesuirati i pitanje stavlja na kojeg nema odgovora: jel ovo moguće?

Nismo ni mi odrasli, ali tko nam je kriv, sami donosimo izbore što ćemo , koliko i kako, ne možemo kriviti svoje roditelje niti svijet.

A tko je odgovoran za našu djecu i koga oni mogu "kriviti" i kome se oni mogu žaliti?

Jer da jesu oni spremni i da je mobitel u dječjoj ruci normalna stvar zar bi bilo svih ovih posljedica za zdravlje i mjerenja fizičkog propadanja mozga?

Budite čvrsto s nogama na zemlji. Mirno. Staloženo. Odlučno. Jasni sebi i djetetu. Kad dođe vrijeme za mobitel dovoljni su im pozivi i poruke. Puno toga mi ne možemo kontrolirati i promijeniti, ovo možemo.

Čuvajte djecu 🌻

Nagoni su nagoni, bez obzira na odrastanje i pojavljivanje novih. A kad nas preuzmu onda se poprilično udaljavamo od onoga što jesmo. Identificiramo se s njima. Preuzmu svaki aspekt našeg života. Upada se u začarani krug.

Kad malo bolje pogledate kompletan svijet, primjećujete li kako se baš nekako nameće agresivno življenje iz nagona? Primjetite uzorak koji se slavi i nameće. Razmišljajte.

Nije ovo samo na internetu i među nama je.
Vrlo nametljivo neke struje žele uvjeriti da tako treba živjeti. To je "autentično i moderno".
I među onima koji rade s djecom.

Uglavnom, pozivam vas da razmišljate svojom glavom i budete čvrsto s nogama na zemlji.

Čuvajte svoju djecu🌻✨

Ali mamaaaa svi idu kasnije od mene leć. I sto drugih razloga može biti znam. Ali...
Ako vam sad dijete ima npr. 9,10 godina i ide u 22:00. Dogodine ćete nesvjesno pomaknuti, a do 15.god već je prošla ponoć odavno, s mobitelom su do dva tri sata budni po noći. I u dosta slučajeva to roditelji niti ne znaju.

Postavite "brane" jer odnijeti će ih. 🌻

Često se ova djeca proglase "osjetljivima" na temelju njihovih simptoma koji se pojave s vremenom.
Lakše je nalijepiti njima tu etiketu nego problematičnima reći da su problematični za većinu razreda.
Zanimljivo, samo druga tema je to.

I onda njih treba "popravljati" jer su okruženi vršnjacima i uvjetima koje nisu oni birali, a ni njihovi roditelji.

Nije fer više. Ovome svjedočim godinama. Škola je naporna sama po sebi djeci i to je ok, ali ne smije biti opasna.

Ne govore puno njih puno toga šta se dešava u školi. Ni roditeljima niti profesorima.

Da se ne zamjere i ne krenu u osvetu prema njima ako se sazna da su oni rekli. Cinkeri su onda, a cinkeri ne prođu dobro. Ne govore jer već imaju iskustvo da to što se požale odraslima ništa ne znači.
Zaštitite djecu❤️

Zvuči brutalno kad je ovako na "papiru"?
Kako je tek njima a kako je onima koji su s njima?
Fali stručnjaka, fali kreveta, fali edukacije....

A ja mislim da prvo fali prevencije.

"Edukacija" u ovoj fazi je riječ koja se koristi jer najbolje zvuči i nitko se neće uvrijediti i pronaći prozvan.

A ja mislim da ovo treba zaustaviti i svu pažnju usmjeriti na edukaciju sa svrhom prevencije, da ubuduće ne dolazi do ove alarmantne razine.

Jer nije više jedan u razredu, već jedan u klupi.

Žao mi ih je i suosjećam, ali još više žalim onu djecu koja su odustala od toga da se žale ikome.
Jer nema nikoga da ih spasi.
Žalili su se...ali nitko ih nije čuo.
S vremenom su prestali.
Jer se boje odmazde.
Jer nitko ništa nije ni dosad poduzeo.
Ili će im se prikloniti ili će ostati u još goroj poziciji, oni koji se nisu priklonili i patiti još više.

Jer sva posljedica koju imaju su bilješke i posjet stručnoj službi. I sve se nastavlja. Još naprave zabavnu foru s WhatsApp kanalom gdje objavljuju svoje bilješke.

Samo s još većom razinom samopouzdanja i vještinom da ih odrasli ne vide.

Evo, ja govorim umjesto djece koju nitko ne čuje.
Nadam se da će netko čuti mene odraslu i biti kamenčić koji će se zakotrljati za dobro sve ove djece.