Mostarska panorama

Ali, ne radi se tu samo o radu, radi se i o životu, pa bi se moglo odlučno ustvrditi kako je Maroević uložio u hrvatsku književnost i umjetnost dobar dio svoje biografije. O tome može svjedočiti svatko tko ga poznaje: svi smo ga vidjeli kako hita sa sastanka na sastanak, kako brza iz muzeja u galeriju, iz galerije u izdavačku kuću, a i iz izdavačke kuće u časopisnu redakciju. Svi smo se već iščuđavali kako mu uspijeva da se u istom tjednu pojavi u Dubrovniku, Zagrebu, Puli, Trstu i Koprivnici, i to samo zato da bi pohvalio nečije slike ili prikazao nečije stihove. A pri tome smo znali da to podrazumijeva sate i sate mukotrpnih putovanja, gnjavažu po neudobnim hotelima, neurednu prehranu, a što je najgore, stalan strah od zakašnjenja, pa čak i osjećaj krivnje. Takve se stvari, vjerujte mi na riječ, ne rade ni radi novca – kojega, uostalom, u tom poslu i nema – ni radi slave – koje također nema – ni radi prijateljstva, ni radi društva ili provoda. Takve stvari čovjek može raditi samo ako ga pokreće osjećaj dužnosti, ako, ukratko, zna da ima poslanje, pa makar to ne priznavao ni samome sebi, a kamoli drugima.
Ali, to nije razlog da mi drugi – koji u kulturnom životu sudjelujemo na drugačiji način nego Tonko – sve to ne zapazimo i ne uvažimo. Jer, mi znamo što znači činjenica da je Tonko mnoge svoje pjesme – pa i prigodne – napisao po autobusima, znamo što znače one pozivnice i katalozi što mu ispadaju iz torbe i iz džepova, znamo što znači mala grafitna olovka što je uvijek drži pri ruci kako bi u trku zabilježio ono što mu je važno. Znače sve te stvari da on djeluje, da vrši svoju misiju i da se ne pita ni što dobiva zauzvrat ni kako bi bilo da živi drugačije: on se, vjerujem, već posve identificirao sa svojom javnom ulogom prihvativši je kao sudbinu. Pa, kao što mi za mnoge slike i knjige naprosto ne možemo zamisliti drugog predstavljača osim njega, tako valjda ni on ne može zamisliti da bi djelovao drugačije nego upravo tako kako djeluje.
A upravo se o djelovanju tu najviše i radi, i to u najboljem smislu te riječi. Jer, jasno se vidi da iza onoga što Tonko Maroević čini u hrvatskoj kulturi stoji egzistencijalni ulog: on taj posao obavlja kreativno, upravo onako kako se stvaraju umjetnička djela. A u isto vrijeme, obavlja ga i tako kao da će mu se po tome suditi na Strašnome sudu: ulažući u te poslove sve svoje znanje, sav svoj ukus i sav svoj moralni potencijal. A sredina kojoj sve to upućuje danas već jasno osjeća o čemu se radi, pa to i cijeni, premda ni izdaleka onoliko koliko bi trebalo.

✍🏼 Ulomak iz eseja; Pavao Pavličić, "Tonko Maroević ili Zlatni kalauz", "Galerija (13 eseja o prijateljima)", Lađa od vode, 2022., Zagreb

🔹 Čović i Nikšić o stabilnosti Federacije BiH i provedbi zajedničkih prioriteta

📍 „S Nerminom Nikšićem danas sam u Mostaru razgovarao o aktualnostima u , kao i ciljevima za nastavak razvoja i očuvanje stabilnosti funkcioniranja . Istaknuli smo važnost nastavka suradnje i žurnog provođenja zajedničkih prioriteta za iskorake u Federaciji BiH.”

🔸 Izvor: , X

Brigitte Bardot, 50s.

Film „Paviljon“ Dine Mustafića dobitnik nagrade za najbolji film na Cine Paris Film Festivalu
Film „Paviljon“ Dine Mustafića osvojio je nagradu za Najbolji film (Best Film) na međunarodnom Cine Paris Film Festivalu, koji okuplja autore i nezavisne filmske produkcije iz različitih dijelova svijeta.
Priznanje je dodijeljeno u okviru aprilskog izdanja festivala, čiji program obuhvata igrane, dokumentarne, animirane i eksperimentalne filmove, dok o nagradama odlučuje međunarodni stručni žiri sastavljen od filmskih profesionalaca. Kroz sistem mjesečnih selekcija i nagrada festival afirmiše nezavisni i autorski film na međunarodnoj sceni.
Nagrada za najbolji film predstavlja novo međunarodno priznanje za „Paviljon“, ostvarenje koje je na dosadašnjem festivalskom putu prepoznato zbog svoje autorske poetike, snažnih glumačkih interpretacija i društvene relevantnosti. Film kroz univerzalnu priču o dostojanstvu, slobodi i ljudskoj potrebi za solidarnošću uspostavlja komunikaciju sa publikom različitih kulturnih i društvenih iskustava.
Ova nagrada predstavlja još jednu potvrdu međunarodne recepcije filma i njegovog uspješnog festivalskog života. Nakon brojnih prikazivanja i priznanja, Paviljon nastavlja predstavljati bosanskohercegovačku kinematografiju na međunarodnoj filmskoj sceni i potvrđivati njen autorski potencijal pred publikom širom svijeta.
U filmu „Paviljon“ igraju: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Mirjana Karanović, Ermin Sijamija, Aleksandar Seksan, Snežana Vidović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić, Adis Mehanović, Siniša Vidović, Faketa Salihbegović-Avdagić, Ivica Šarić, Mugdim Avdagić, Sabina Kulenović i Ana Novaković.
Film „Paviljon“, nastao prema scenariju Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa, crna je komedija o grupi stanara staračkog doma "Paviljon", koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima.
Film „Paviljon“ premijerno je prikazan na otvaranju 31. Sarajevo Film Festivala, a nastao je u koprodukciji Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.