Inkrementalno Blog

Chard Sam, Velike stvari oko nas o kojima malo razmišljamo

Samra govori o teškim stvarima o kojima se jednostavno govoriti mora i iz iskustva decenijskog rada u Posebnom odjelu za ratne zločine na Sudu Bosne i Hercegovine.

Samra je u sudnici svjedočila stvarima kojima bi bolje mjesto bilo u nekoj knjizi, pa sam posebno sretan što će svoje iskustvo prvi put podijelila na ovaj način. Iako iz razumljivih razloga imamo želju za zaboravom kako bi iole živjeli normalne živote, njen tekst nas tjera da nikada ne izgubimo iz vida da su žrtve rata još uvijek oko nas.

U njemu, između ostalog, upozorava kako se „rijetko osvrnemo oko sebe i pomislimo da su ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici možda preživjeli logor, gledali mučenja i ubistva svojih najbližih i pretrpili seksualno nasilje.“

Zaista, dok fizičke posljedice rata polako blijede, lako je zaboraviti da su nevidljivi ožiljci nažalost još uvijek svuda oko nas. Svjesni toga, možda uspijemo da pokažemo malo više empatije i razumijevanja prema svakodnevnim stvarima poput nervozne osobe na šalteru, nestrpljenja u saobraćaju, anksioznosti koju ljudi osjećaju u gužvama, pa i Samrinog straha od zemljotresa.

https://inkrementalno.blog/2024/07/14/velike-stvari-oko-nas-o-kojima-malo-razmisljamo/

Ajla Aganović Demirović, Nekoliko stvari koje bih voljela da sam znala prije nego što sam postala mama

Ima jedna epizoda u How I Met Your Mother kada Lily i Marshall postanu roditelji i Ted, njihov najbolji drug, počne po glavi da vrti scene njihovih blesavih tinejdžerskih dana, da bi potom uzviknuo „i ta djevojka je mama/i taj lik je otac!“.

Ja sam imao priliku da odrastam s Ajlom i svjedočim njenim blesavim tinejdžerskim danima od kojih između ostalog izdvajam njeno pjevanje gdje stolica biva bina, a daljinski mikrofon. Baš kao i Lily, i ta djevojka je danas mama.

I to kakva.

Ista predanost s kojom bi se popela na stolicu i pjevala u daljinski, je ista predanost s kojom je danas posvećena svojoj djeci. Barem jednom sam svu tu transformaciju gledao sa suzama u očima. Zaista, Ajlu između ostalog volim jer je all-in-osoba i zamolio sam je da piše o iskustvu majčinstva zato što tako duboko misli i tako široko osjeća, bez da ikada piše o tome. Ona nije osoba koje bi vas ikada bombardirala savjetima koje niste tražili, ali od koje biste potražili savjet samo kada biste i nekoliko minuta proveli s njenim dječacima.

https://inkrementalno.blog/2024/07/07/nekoliko-stvari-koje-bih-voljela-da-sam-znala-prije-nego-sto-sam-postala-mama/

Tokom planinarenja vi osvajate nešto, imate nagradu, što običnim danima često nije baš dostižan osjećaj. Penjući se, korak po korak, vi za nekoliko sati zapravo vidite značajan napredak. Sa svakim korakom, vi vidite sve bolje, ali što reče John Kaag u Hiking with Nietzsche, na kraju dana uviđate da nikada ne vidite dalje od horizonta. Ima nešto ponizno o tome.

Ono što je Murakami rekao za trčanje maratona vrijedi i za planinarenje — bol je neizbježna, patnja je stvar izbora. I to ljudi često ne razumiju. Ne razumiju da možeš da uživaš u nečemu što je naporno i što boli. Ne razumiju zadovoljstvo te vrste boli, zadovoljstvo savladavanja sebe.

Za razliku od takmičarskih sportova, jedina osoba koju trebate da pobijedite ste vi sami. Trenirate svoju volju i razvijate samopouzdanje, jer možete da ustanete rano, možete da savladate umor, možete da pobijedite bol. Možda pretjerujem, ali osjećate se spremnijim za život. Bol, ne samo što je neizostavni dio života, već je istina da ono najslađe, možda ono najvrjednije što imamo u životu dolazi nakon tame, žrtve i boli.

https://inkrementalno.blog/2024/02/18/o-planini-i-stvarima-koje-nas-cine-malima/