Diskobol

Kao jedan od produktivnijih arhitekata jugoslovenske kasne moderne koji je ostavio značajnog arhitektonskog traga u Tuzli (zgrada Osnovne/Tuzlanske banke, Dom zdravlja, robna kuća "Tuzlanka", itd.) Nišlija Velimir-Limo Stojanović bio je autorom i idejnog rješenja po kojem je realizovan urbanistički plan naselja Sjenjak (i ne tako davno urbanizam - osmišljavanje društveno-afirmativnog životnog prostora - bio je temeljna disciplina bez koje je stambena gradnja bila naprosto nezamisliva, što danas, na žalost građana i na sreću grupice ljudi okupljenih oko njima unosnog i uglavnom po društvo štetnog "vlast- investitor" koncepta, nije više slučaj). Dok je relativno ambiciozno naselje, predviđeno za nekih 8 do 10 hiljada novih stanara, već uveliko bilo u ranoj fazi gradnje, godine 1980. tuzlansko građevinsko preduzeće Tehnograd, kao glavni izvođać građevinskih radova, navršilo je punih 35 godina svoje neimarske djelatnosti, kako na prostorima Jugoslavije, tako i po mnogim drugim zemljama širom planete (jedna od "Sadamovih palata" u okolini Bagdada, a koju sam imao prilike posjetiti, imala je istaknutu mramornu ploču pored portala sa natpisom "Tehnograd Yugoslavia", sedamdeset i neka). Povodom rođendana preduzeća te je godine iz štampe izašla fotomonografija "Tehnograd Tuzla, 1945 - 1980, 35 godina organizovanog građevinarstva u Tuzli i tuzlanskom basenu". Ova fotografija koju je snimio Sulejman Balić (negdje sa prostora oko današnjeg A bloka, sudeći po perspektivi u odnosu na položaj silueta izgrađenih objekata koji gravitiraju nekadašnjoj Skojevskoj, na desnoj strani fotografije - prvi u nizu solitera iz ulice Šabana Zahirovića, Superblok i Pecara 2) poslužila je za izradu omotnice knjige, a sudeći po početku radova na izgradnji naselja, te godini izlaska fotomonografije i polozaju zalazećeg sunca (sredina ljeta), vrijeme njenog nastanka vjerovatno se može smjestiti negdje u period iz sredine 1980. godine. U opisu fotosa stoji: "Sjenjak u prerdvečerje. Desno su izgrađeni objekti - lijevo objekti u izgradnji".

Bankerovi (5/6)

Kao što se do sad moglo vidjeti, u kolektivnom imaginariju i kulturi sjećanja stanovnika Tuzle postoji više toponima čije se porijeklo može direktno vezati uz talijanski živalj, a jedan takav zauzima i zaslužuje posebno mjesto. Naime, prezime Banchero prilično je zastupljeno širom Apenina, a prisutnost mu se bilježi i na talijanskim otocima, kao recimo Bancheri na Siciliji i Sardiniji. Doduše, srodni oblici prezimena nisu rijetkost ni u Španiji i Francuskoj. Etimološki, prezime se pretežno veže uz trgovačke djelatnosti (na prostorima koji gravitiraju Đenovi banchero označava bankara, dok se pod istim pojmom u Kaljariju podrazumjeva vlasnik trgovine) ali u izvjesnoj mjeri i za stolarstvo – bancá je naziv za stolara.

Obrevši se sa suprugom Franciscom i troje djece podno Gradine godine 1911. prvi doseljenik porodice Banker (slavenizirani oblik prezimena koji će porodica usvojiti nedugo po svom dolasku) – u to vrijeme već srednjovječni Trentinjanin Domenico Luigi, od izvjesnog seoskog kneza Divkovića u Solini kupuje zamašan komad zemlje uz lijevu obalu istoimene rječice gdje će, kao iskusni zidarski majstor i prekaljeni građevinar, ubrzo prionuti na izgradnju porodične kuće koja će, uzgred, u turbulentnim vremenima koja predstoje nadasve postati poznata po revolucionarnim aktivnostima tuzlanskog kraja, a i šire. Ovdje vrijedi istaći godinu njihovog dolaska, kao i onu koja joj je prethodila, kao period najbrojnijih imigracionih dolazaka neslavenskog življa u grad. O kakvom se transkulturnom prostoru i socijalnoj konfiguraciji grada s početka prošlog vijeka radilo najbolje ilustruje popis iz 1910. godine kada se na gradskim ulicama moglo čuti više od deset stranih jezika: njemački, mađarski, češki, slovenački, rusinski, slovački, italijanski, poljski, španski, tj. ladino, što je zapravo špansko-jevrejski dijalekt (nakon progona iz Španije sefardski Jevreji su svojevremeno našli utočiste u Bosni) i mnogi drugi, mada, u nešto manjoj mjeri i broju govornika. Te godine popisano je ukupno 11.333 žitelja od kojih su 3.049 bili doseljenici iz ostatka austrougarskih pokrajina koji su, demografskim riječnikom, činili skoro trećinu stanovništva grada ili, preciznosti radi, 27,7 odsto. Iako su, generalno, bili dobrodošli u gradskom žargonu ih se zvalo kuferašima.

Izletjevši iz gnijezda, još kao momčići, neupoznavši dovoljno ni svoj rodni, trentinski kraj – Simone je tek postao punoljetan, a Leonardo imao nepunih jedanaest godina – uz oca, majku i mlađu sestru (još dvije sestre tek će se roditi u Tuzli), braća će se naći u nepoznatoj, doduše, pitomoj dolini još pitomije rječice, nadomak čudnog im gradića s ponešto samozatajnih ljudi još čudnijeg, tada nerazumljivog im jezika. Iako još uvijek opipljivog sjećanja na zavičaj, neće dugo proći do dječačkog drugovanja s vršnjacima novog im kraja. Uklopivši se, pritom s lakoćom usvajajuću kako novi jezik (Leonardo će za nekoliko predstojećih godina, angažujući se u radničkom pokretu, pisati za lokalni radnički list “Fabrika i njiva” početkom 1932, naravno, na lokalnom jeziku i postati prilično vješt daktilograf), tako i novu kulturu, braća će neobično brzo steći zavidan društveni ugled i postati cijenjeni ljudi, ne samo među svojim vršnjacima.

Od ranih dana rado usvajavši umjeće neimarstva uz oca Luigia, vremenom će postati i cjenjeni u zanatu koji su donijeli sa sobom. Nepune tri godine od dolaska u novi kraj, po izbijanju Velikog rata, Monarhija u svoje jedinice regrutuje starijeg Simonea, da bi mu se samo nekih godinu dana kasnije pridružio i petnaestogodišnji brat Leonardo. Simone završava na ruskom frontu gdje će sredinom rata biti zarobljen, a sudbina će htjeti da se tokom zarobljeništva zainteresuje o Lenjnov revolucionarni nauk. Iz zarobljeništva priključuje se jedinicama Crvene armije a 1917. godine, kao aktivni sudionik Oktobarske revolucije, biva lakše ranjen. Ostavši još neko vrijeme na sovjetskom istoku (vjerovatno učestvujući i u Ruskom građanskom ratu, boreći se na boljševičkoj strani), u Tuzlu se vraća nakon sedam godina izbivanja: iskustva dva rata, dvije armije, zarobljeništva i revolucije kojoj ne samo da je svjedočio nego u njoj aktivno i učestvovao – revolucije koja će neminovno promjeniti ne samo njegov nego i cijeli svijet. Neminovno je da će kao istinski revolucionar biti učesnikom i trećeg, onog Narodnooslobodilačkog rata gdje će mu životnu stazu prekratiti 7. neprijateljska ofanziva, negdje u šumama na obroncima Konjuh planine.

I mlađi će Leonardo dočekati kraj “klaonice naroda” na istočnom frontu, negdje u dubinama karpatskog zaleđa. Zadržavši se tu još neko vrijeme nakon otpusta po rasulu austrougarske carske vojske, baš kao i stariji mu brat, i on će se na sličan način upoznati i približiti Uljanovljevim revolucionarnim idealima, toj za mnoge trudbenike i težake dugo isčekivanoj, svijetlijoj budućnosti radničke klase kojoj je, dakako, i sam pripadao. Zamjenivši ratnu tminu plavetnilom neba ponad grada svog drugog poniknuća, još uvijek ozaren rumenilom egalitarističkog internacionalizma i humanog kozmopolitizma, postaće aktivnim dijelom radničkog pokreta Tuzle i Bosne i Hercegovine. Još od dječaćkih dana Nardijeva društvena pripadnost, kako su ga od milja zvali, u mnogo je čemu bila determinirana radništvom i napose revolucijom koja je u isto vrijeme jezgra i okvir njegova bitka, kao u ostalom i mnogim drugim mladim ljudima pretežno radničkih sredina, što je vrlo vjerovatno uticalo i na odsutnost nacionalne identifikacije. Iste godine kada je Aleksandar obznanio dekret narodima Kraljevine, te time de fakto izgurao većinu radništva van zakona, Nardi će obznaniti ljubav sebi srodnoj duši – Ljubici Jerkić, u Tuzli godine 1920. kada otprilike započinje njegova velika, herojska misija.

Firentinac (4/6)

Tačno sedam dana nakon objave rata Francuskoj i Velikoj Britaniji, čime se Italija zvanično svrstala prekinuvši lažnu neutralnost te povela blizu pola miliona svojih, većinom mladih duša u besmisao rata i banalnost moralne gnjileži, dok je Sabatino privodio pozlatu još jednog rama za ogledalo kraju, pritom se spremajući za popodnevni riposo, a prethodno oslobodivši starijeg sina dužnosti, poslavši ga da pripomogne majci u pripremi omiljenih im pappardella, u omalenu radnju koja se nalazila u uličici neposredno do Piazza della Repubblica (gdje je svojedobno dominirao Forum posvećen bogu Marsu koji je ujedno, koje li ironije, bio zaštitnik antičke Firence i njenih žitelja!) zadihano utrča mlađahni Otello. Vidno uznemiren i blijed poput mozzarelle grčevito odloži pod prostrano prozorsko okno taj komad očeva straha upakovanog u parče birokratskog papira, pritom tiho, ne skrećući pogled s oca koji kao da je bivao sve manjim, gotovo nečujno, kao u molitvi, izgovori ime svoga brata pa zamače niz kamenu ulicu.

Nepuna tri dana od tog za porodicu Cecchi crnog utorka, dok je snishodljivi Duče boravio u posjeti Minhenu, dodvoravavši se Hi**eru, dvadesetsedmogodišnji Alfredo će se obresti na frontu negdje preko plavog Jadrana, duboko u vrletima Abanije. Ipak, udesiće se da će proći nešto bolje od svojih vršnjaka – regrutovan je kao kuhar u 84. puk divizije Venecija. Netom pošto će zvanični Rim odložiti oružje, na dan službene kapitulacije 08. 09. 1943. godine Alfredo Cecchi se nalazi u Crnog Gori kada na čelo kači stellu rossu, pridruživši se Garibaldi diviziji u sastavu NOV-a. Sticajem okolnosi i shodno potrebama NOB-a, polovinom ’44. doći će do tuzlanskog kraja kada je prekomandovan u 17. majevičku, a na poslijetku i u tek osnovanu 21. tuzlansku brigadu gdje krajem iste godine, nakon borbi sa SS trupama na prostoru Pipera, umire od posljedica ranjavanja. Sahranjen je na katoličkom groblju na Boriću.

Nakon izgradnje partizanskog spomen groblja u sastavu spomeničke cjeline posvećene NOB-u na tuzlanskoj Banji, podno Gradine (u čijem je idejnom rješenju koncem 50-tih, uz Mujezinovića i Trifkovića, sudjelovao i Antun Augustinčić), i Alfredovo će se ime naći uz imena za slobodu palih mu drugova tuzlanskog kraja. Životni se put Firentinca možda i ne uklapa najbolje u sam narativ ali utoliko je i zanimljiviji jer prikazuje jedinstvenu epizodu u priči o tuzlanskim Talijanima, a Alfredo Cecchi uistinu zaslužuje biti, i jeste dijelom te priče – učestvovati u izgradnji slobode, pritom i svoj život u nju ugraditi, također je jedan vid neimarskog stvaralaštva. Onog najhumanijeg, dakako. Neosporna je činjenica da su garibaldijci znatno doprinjeli borbi za konačno oslobođnje grada, a tome svjedoči i fotografija grupe talijanskih boraca nastala ispred štaba jedne od brigada korpusa (danas na mjestu RTV 7, prekop**a zgrade MUP-a) iz 1944. godine.

Prije no što priča postane zaokruženom, kratkom digresijom vrijedi spomenuti i to da, pošto će Tuzla nedugo po dolasku Monarhije, otkrićem velikih nalazišta uglja, kao i uz tehnološku modernizaciju eksploatacije slanice, postati rudarskim, a nešto kasnije, u prvoj Jugoslaviji i industrijskim centrom, za očekivati je bilo da će posljedično izrasti i u svojevrstan embrio revolucionarnog radničkog pokreta na prostorima Južnih Slavena. U svrhu borbe za bolje uslove i ravnopravnost radništva, na čijem su čelu bili rudari rudnika Kreka, prvi radnički sindikat osnovan je 1905. a već sljedeće godine stupaju u štrajk, da bi se 1909. osnovala socijaldemokratska organizacija, napose kulminirajući decembra 1920. naširoko poznatom Husinskom bunom. Prve ćelije KPJ nikle su samo godinu prije, a nakon Obznane, stavljanjem partije van zakona daće se vjetra u leđa idealima nadahnutom mladom radništvu kada se počinju štampati listovi, distribuirati leci, organizovati sportsko-kulturna društva i sekcije, itd. Sve do provale partijske organizacije i upada kraljevske žandarmerije, između ostalog, i u jednu naizgled sasvim obićnu kuću nadomak grada, krajem 1932. godine.

Sakralni pečat (3/6)

Cordignano i Candotti s početka su radili i na sakralnoj arhitekturi, a tome u poseban prilog govori i činjenica da su kao glavni izvođaći bili angažovani na izgradnji Stare katoličke crkve, u neogotičkom stilu, po projektu Franca Mihanovića, a koja je rađena po uzoru na Vancaševu ranogotičku Katedralu Srca Isusova u Sarajevu (koga je opet inspirisala katerdrala Notre Dame iz Dijona). Zanimljivo je da je objekat podignut u samo dva mjeseca, godine 1893. Uz već spomenute vile blizankinje na Golom brijegu, od privatnih objekata vrijedi spomenuti i kuću koju je Cordignano izgradio za svoju porodicu, a koja se i danas nalazi u Titovoj ulici, prekop**a zgrade Toranj. Karakteristična po izraženoj središnjoj rizalitnoj istaci, netipičnoj za privatne objekte tog vremena, sa neuobičajeno i u odnosu na veličinu objekta nesrazmjerno prostranim prozorskim otvorima (zanimljivo je da su velika prozorska okna na rizalitu postavljena i lateralno, na oba sprata), kao i potkrovnim dekorativnim drvenim lukom na pročelju. Apropo, nedavno mi prijatelj skrenu pažnju na mogućnost utilitarnog karaktera ovog elementa u kontekstu pomoći pri dizanju kabastog namještaja na više spratove pomoću čekrka/kolotura koji se fiksirao na lučnu konstrukciju (zanimljivo je da se sličan dekorativno-funkcionalni element može vidjeti i na objektu "Lovačkog restorana" kod Panonskih jezera, kao i na objektu pored zgrade Kantonalnog suda, doduše, uz stilski i konstruktivno nešto drugačije rješenje, što prilično sugeriše na gorepomenutu fukcionalnost elementa). Nesumljivo je da se vila svojim neobičnim rješenjima i danas ističe u odnosu na okolne objekte. Vrijedi istaći i to da je, osim već pomenutih karakteristika, Cordignanova kuća specifična i po podrumskim otvorima čija je funkcija bila što bolji protok zraka u svrhu sušenja sira, čime se porodica usputno bavila. Otvori se i danas mogu vidjeti kao i to da su podrumske prostorije odavno već zatrpane.

Postoji još nekolicina objekata u užem dijelu grada koji su do danas uspjeli prežijveti pošast tonjenja, a čiji su autori bili Cordignano i kompanjon mu Candotti. Jedan od očuvanijih objekata koji je, pritom, i danas u funkciji bivša je Trgovačka akademija izgrađena prvih godina 20. vijeka u čije je prostorije danas smješten Fakultet elektrotehnike tuzlanskog univerziteta (prethodno Građanska, a nešto kasnije i osnovna škola). Uglavnom, neoklasicistički stilom, objekat je pravougaone osnove prekriven četveroslivnim krovištem, bez rizalitnih istaka, dakle, kompaktnog, neraščlanjenog procelja, štedljive ormanetike kojeg umjereno krasi niz od tri bifore sa stilizovanim zatvorenim rozetama na prvom spratu kao i reljefni segmentni lukovi iznad prozorskih otvora na prizemlju pročelja, dok aneks objekta dograđen krajem 40-ih godina prošlog vijeka u izvjesnoj mjeri stilski korespondira sa ostatkom cjeline.

Zatim tu je i dvospratna tzv. zgrada "Borac", napušten i prilično ruiniran objekat u kome se svojevremeno nalazila čuvena Gradska kafana, prvobitno sagrađena za potrebe Srpskog fonda, 1900. godine, kao i nešto manja ali dekorativnim elementima raskošnija zgrada "Putnik", u samom centru (neizostavan motiv na razglednicama Tuzle iz doba socijalizma), neposredno prije Kapije, trapezaste je osnove sa nešto bogatijom historicističkom ornamentikom, takodjer prilično zapuštena i gotovo pa napuštena. Odmah iza nje nalazi se Gambergerova kuća, a dalje, u pravcu Sonog trga,može se naći zgrada "Čik" (danas pizzeria "Žuta kuća"), te jednospratnica Johana Mervera koja se bočno naslanja na Šusterovu palatu, samo su neki od primjera graditeljske ostavštine porodice Cordignano. Poput Lipóta Baumhorna koji je otprilike u isto vrijeme resio Novi Sad svojim sakralnim i profanim secesijskim draguljima kao što su Menratova palata, zgrada Štedionice, Novosadska sinagoga, itd., a koji se danas bez sumnje smatra jednim od najznačajnijih graditelja tog vojvođanskog grada, sllično bi se s pravom moglo reći i za Cordignana – svojevrsnog Baumhorna grada Tuzle.

Posmatrajući iz etnološke vizure, običajima nije karakteristična uniformna zastupljenost šireg prostora. Svojim spečificnostima običaji su nerijetko vezani isključivo za određeno podneblje i sredinu, dok se kulturno-antropološki najzanimljivijim dijelom čini sama interpretacija i način praktikovanja običaja, pritom uzimajući u obzir narodni kontekst prožet različitim vjerovanjima uglavnom vezanim uz duhovno naslijeđe sredine, lokalni narativ, usmena predanja, itd. Jedan od takvih običaja privlačio mi je pažnju još od djetinjstva – u blizini osnovne škole koju sam pohađao nalazila se omanja kamena građevina zanimljive strukture (u sastavu spomeničke cjeline Poljske/Turali-begove džamije, zapravo nastarije do danas sačuvane građevine u gradu) sa zelenim metalnim vratima na bočnoj strani, u čiji bi mali prorez na sredini poneki prolaznik pažljivo, tada mi se činilo kao nekom tihom posvetom ubacio nešto papirnog novca, pošto tren prije, studiozno osmotrivši obližnju tablu prekrivenu posmrtnicama, nije prepoznao nikog mu bliskog. Da li je tabla tuge igrom slučaja bila baš na tom mjestu, tik uz turbe (mauzolejska grobnica/mezar istaknutog pokojnika), gdje se zapravo i danas nalazi (prije postavljene table posmrtnice su se kačile na obližnje stablo drveta, otprilike na istom mjestu), ne može se sa sigurnošću reći, mada, ponešto simbolike se može pronaći, a ako na umu imamo i kontekst samog običaja možda čak i neke duhovne praktičnosti. Iako raspoloživih dokumenata o izgradnji nema, kako tvrde iz IZ-a, sigurno je da je turbe dignuto 1890-1. godine na inicijativu Zemaljske vlade, kada je ujedno i sama džamija po prvi put značajnije obnovljena (izvedba unutrašnjeg svoda kupole sa oslikanim dekorativnim elementima).

Osim hotimičnog kombinovanja različitih stilova unutar jedne arhitektonske cjeline (osmanski i u određenoj mjeri pseudomaurski), što u jednu ruku može sugerisati vremensku distancu, zanimljivo je i to da su na izgradnji turbeta po svemu sudeći bili angažovani talijanski neimari – tuzlanska porodica Gojo. Josip je iz rodnog mjesta Levico Terme došao u Tuzlu 1890. gdje se nedugo potom vjenčao sa Maddalenom Mott. Ne trateći suviše vremena, kao već iskusni kamenoresci, porodica ubrzo pokreće građevinski posao gdje sticajem okolnosti i, kao i shodno potrebama nove sredine, umijeće iskazuju pretežno radeći na projektima vezanim uz sakralnu i spomeničku arhitekturu. Osim pomenutog turbeta, Goje su radili i na rekonstrukciji Čaršijske (Hadži Bali-beg) džamije u Kladnju 1932. godine, a vrlo vjerovatno i na obnovi Jalske (Mehmed-agine) u Tuzli, prilikom čega se upravo konzervatorskom metodom pristupilo dekonstrukciji njene munare, markirajući svaki kamen ponaosob, što je za to vrijeme bilo revolucionarno.

Bilo bi nepravedno izostaviti godinu 1926. kada na inicijativu hafiza Kamberovića počinje gradnja džamije u Šerićima kod Živinica na čijem su projektu bili angažovani braća Ivan i Pepi Piccolloti iz susjedne Poljane. Džamija je završena dvije godine poslije, na mjestu gdje i danas prkosi vremenu, mada od 1991. više nije u funkciji, a karakteristična je po munari od borovog drveta. Ovdje treba spomenuti da su Piccollotijevi jedna od najbrojnijih talijanskih porodica tuzlanskog kraja (s Dariom sam pohađao osnovnu školu, doduše, ne u istom odjeljenju), a osim zemljoradnje bavili su se i neimarstvom. Uz džamiju, tome sigurno svjedoči i crkva koju su podigli nedugo nakon svog dolaska u Poljanu (u blizini današnjeg jezera Modrac), zanimljivu po tome što je prvobitno u potpunosti bila konstruisana od drveta (danas crkva sv. Dominika). Sa sigurnošću se može reći i to da su talijanski majstori (kamenoresci) 1888. godine podigli tuzlansku Gradsku česmu, po projektu Franca Mihanovića, što navodi na mogućnost da su u istom periodu bili angažovani i na gradnji buduće Šarene dzamije (trenutno u fazi renovacije i vraćanja izvornog oblika), kao i Behram-begove medrese (od koje je ostao portal koji se nalazi tik uz današnji Skver), nekih pet godina kasnije (o ova tri Mihanovićeva projekta podrobnije sljedećom prilikom). Na izgradnji crkve u Sivši (Usora) 1930. i crkve Srca Isusova u Brčkom 1933, obje po projektu poznatog českog arhitekta Karla Paržika (ALU Sarajevo, Zemaljski muzej i dr.) učestvovali su Candottijevi iz Tuzle. Doprinos sakralnoj arhitekturi tuzlanskog kraja dali su i Bancherovi, a kao jedan od najznačajnijih objekata može se navesti samostan u Plehanu kod Dervente (1932.), također po Paržikovom projektu (nažalost uništen u posljednjem ratnom nevremenu). Bancherovi su radili i na obnovi pravoslavne crkve u Priboju 1936. godine.

*Fotosi u prilogu vlasništvo autora.