VEDRO

Nekad je dovoljno samo napraviti prvi korak... Ostalo odradi planina.

Proteklog vikenda zenički planinari krenuli su prema Crnoj Gori ne znajući da će im jedan običan vikend ostati urezan kao uspomena za cijeli život. Nakon jutarnje vožnje stigli smo na Durmitor, gdje nas je dočekalo sunce koje je nježno obasjavalo vrhove, kao da nam želi poželjeti dobrodošlicu.

Odlučili smo da prvi dan bude rezervisan za jedan od najljepših vrhova Durmitora – "Prutaš (2.393 m)". Krenuli smo iz Todorovog dola 1800m, preko zelenih pašnjaka koji polako prelaze u kamen, sipar i surovu ljepotu planine. Svakim metrom uspona pogledi su postajali sve širi, a razgovori sve tiši. U planini čovjek shvati da ne mora uvijek govoriti, dovoljno je samo gledati.

Nakon izlaska na greben otvorio se prizor koji fotografije nikada neće uspjeti vjerno prenijeti. Sa vrha Prutaša Durmitor pokazuje svu svoju veličinu, a pogled prema čarobnim Škrčkim jezerima ostavlja bez riječi. Tada shvatiš da umor nije prepreka, nego cijena koju s radošću platiš za trenutke koje ćeš pamtiti cijelog života.

Silazak prema Dobrom dolu 1700m, kroz travnate padine i serpentine ispod sipara, bio je jednako lijep, ali je zahtijevao koncentraciju i oprez. Planina uvijek podsjeti da ljepotu treba poštovati.

Ono što ovu turu čini posebnom nije samo ruta niti vrh koji smo popeli. Posebna je zbog ljudi. Zbog međusobne podrške, osmijeha, pružene ruke kada zatreba i činjenice da je "svaki planinar uspješno završio planiranu turu". Na planini nema važnih i manje važnih, svi koračamo istim putem i radujemo se svakom zajedničkom uspjehu.

Planinarenje nije samo hodanje do vrha. To je škola strpljenja, skromnosti i upornosti. To je prilika da pobjegnemo od ekrana, buke i svakodnevnog stresa, da udahnemo punim plućima i podsjetimo sebe koliko je priroda moćna, a čovjek istinski sretan kada joj pripada.

Ako se ikada pitate da li biste trebali početi planinariti, odgovor možda nije u ovom tekstu. Odgovor ćete pronaći onog trenutka kada napravite prvi korak prema nekoj planini. Nakon toga, vrlo vjerovatno, više nećete brojati osvojene vrhove, nego uspomene koje ste na njima stvorili.

Hvala Durmitoru na gostoprimstvu. Vraćamo se, jer neke planine se ne obilaze samo jednom.

Donosimo vam drugi dio fotografija sa uspona na Biokovo.

Ponosni smo na naše učesnike, koji su ispenjali ovu ne tako jednostavnu turu.

Zelenilo krša

Kada Biokovo posmatrate iz podnožja, s morske obale, ono djeluje nestvarno. Njegove strme padine uzdižu se gotovo direktno iz mora, pa se čovjek zapita kako je uopće moguće popeti se na taj kameni bedem. Grandiozno, teško, na trenutke gotovo nemoguće upravo takav utisak ostavlja planina koja već decenijama izaziva divljenje svih koji joj priđu.

Ranijih godina vodiči Udruženja planinara Vedro svoje članove vodili su na Biokovo s morske strane. Ovaj put izbor je pao na zaleđe. Uspon iz Zagvozda, tačnije iz sela Milići, smatra se najlakšim pristupom najvišem vrhu Biokova, Svetom Juri. Najlakšim, ali nikako lakim.

Na put smo krenuli u 2:30 iza ponoći. Ljetni uspon po danu bio bi ravan kažnjavanju samog sebe. Direktno sunce, kamen koji vraća toplotu i gotovo potpuni nedostatak vjetra brzo bi pokazali svu surovost krša.

A upravo tu dolazi prvo iznenađenje.

Očekujući samo kamen, sipar i ogoljene padine, Biokovo nas je dočekalo zelenilom. Livade i šume kao da su pružile zagrljaj svakome ko je kročio na stazu. Nakon kratkog hoda asfaltom ulazimo na planinarsku stazu koja se strmo uspinje kroz dalmatinsko šipražje, prolazi pored ostataka starih čobanskih stanova i uvodi nas u visoku šumu.

Svježina koju je šuma pružala bila je pravi dar. Pratila nas je sve do bunara gdje smo napravili dužu pauzu. Sjedeći uz tragove nekadašnjeg života, čovjek nije mogao a da ne osjeti poštovanje prema generacijama koje su ovdje živjele u vjekovnoj simbiozi s prirodom.

Nakon odmora uslijedio je ozbiljniji dio ture. Strma padina obrasla travom i grmljem zahtijevala je svaki korak. U međuvremenu se na horizontu pojavilo sunce i pred nama otvorilo prizore koji ostaju duboko urezani u sjećanje. Biokovo se budilo u zlatnim bojama jutra, a pred nama se prostirala sva ljepota tog dijela Dalmacije.

Neprospavana noć i umor polako su uzimali svoj danak. Ipak, korak po korak, izlazimo na plato s kojeg se pruža pogled na kompletan vrh Sveti Jure, okolne planine Dalmacije i hercegovačke vrhove u daljini. Tu već osjećate da ste blizu cilja, ali planina vas podsjeti da svaki vrh mora biti zaslužen.

Preostao je još oko sat hoda preko kamenjara i sipara. Nimalo jednostavno. Trebalo je pronaći posljednje rezerve snage i nastaviti dalje. Uz povremene predaha, uspjeli smo stići na vrh.

Pogled koji liječi.

Teško je pronaći bolji opis za ono što se vidi sa Svetog Jure. Nagrada zbog koje planinari iznova kreću na put. Ispred nas nizali su se vrhovi Biokova poput bisera uz morsku obalu, a pogled je stalno bježao prema pučini. Oči jednostavno nisu mogle mirovati pred tolikom ljepotom.

Kao i uvijek kada je najljepše, došlo je vrijeme za povratak. Nerado smo napustili vrh, ali mi kontinentalci posebno volimo more, pa povratak nismo doživljavali kao kaznu nego kao uvod u novu nagradu.

Silazak je bio intenzivan, ali ne i toliko težak kao uspon. Dodatno ga je uljepšalo cvijeće koje tokom noćnog uspona nismo ni primijetili. Sada je staza bila prepuna boja i detalja koji su nam ranije promakli.

Mnogima je bilo neobično da se tako rano vraćamo s planine. Ipak, savladati više od 1200 metara visinske razlike na relativno kratkoj stazi ostavlja trag na mišićima nogu i na koljenima. Ali sve postaje lakše kada znate da vas za manje od sat vremena čeka kupanje u moru.

Još jedan dan ispunjen planinom, prijateljstvom i ljepotom prirode ostao je iza nas.
Vjerujem da je ovo bio poseban doživljaj za troje djece školaraca koje su roditelji poveli na ovu avanturu. Kao planinar mogu reći planinaru čestitam ovaj značajni uspon koji odrasle dugogodišnje planinare ostavlja bez daha.

Zahvaljujemo se svim učesnicima ovog planinarskog pohoda na dobroj atmosferi, zajedništvu i istrajnosti. Posebnu zahvalnost upućujemo našim dragim prijateljima Alma Okanović i Okanović Denis na odabiru ture, organizaciji i sigurnom vođenju kroz jedan od najljepših predjela Biokova.

Dragi Vedraši, ukoliko ste u mogućnosti, pomozite našem sugrađaninu.