Suzy Time Blog

KRVAVI MJESEC

Mjesec je veceras ušao u Zemljinu sjenku. Neki kazu to je pomracenje mjeseca, a drugi, oni malo romanticniji, kazu da je to ljepota neba.

Pocetak je septembra, noc pred prvi dan nove skolske godine, ispod ovog našeg neba.

Na terasi sam i pijem medovacu iz novih kristalnih casa koje mi je poklonila prijateljica.

Svjeze okupana, pokrivena dekicom.

Gleda me mjesec koji se polako otkriva iz Zemljine sjenke, a ja razmisljam da li bih prije da se molim ili da se zahvaljujem?

Bogu.
Univerzumu.
Zvjezdama.
Mjesecu.
Suncu.
Nebu ispod kojeg sam spokojna.

Pa malo krenem, onako samo za sebe, tiho, da izgovaram: "Hvala Ti!", pa zatim prosap**am: "Molim Ti se!"

Ne znam ni kome to izgovaram, ali znam dobro zašto imam potrebu da se zahvaljujem i da se molim.

Znam, jer samo molitva i zahvalnost mogu otjerati svaku sjenku koja nas prekriva.

Na tren ili na cijelu vjecnost.

Univerzum, i sve ono što je u njemu i iznad njega, cuje sve ono što izgovaramo, pa i ono što cutumo.

Pa ako vec moramo nesto da govorimo, neka to nocas bude molitva i zahvalnost.

Misliti na sebe.

Velika je to nepoznanica onima u koje su uprte nevidljive oči brzih osuda, usadjenih stereotipa i velikih očekivanja. Te nevidljive oči uglavnom pripadaju onima kojih se tudji zivoti ne bi trebali ticati.

Zato je misliti na sebe i dati oduška svojim strastima, ljubavima i snovima jedini način da budemo u ljubavi sa sobom i onima do kojih nam je stalo.

A osim toga, mnogo je lijepo kad se opuste sva čula u ovoj predivnoj igri koja se zove zivot 🥰