Marina Radoš

U Parizu sam, treći put u posljednjih pet mjeseci. Došla sam odmoriti mozak od nedostatka raffinementa u Splitu, na godišnji sastanak tajnog društva kojim predsjedavam, ali i na sahranu Jeana-Jacquesa Clocharda, švicarsko-francuskog slikara koji je, nomen est omen, bio neopjevana klošarčina i antitalenat za otprilike - sve u svom životu.

Iako je za mene umro još kad sam ga u zimu 2022. godine zatekla in flagranti s lažnom barunicom Erikom u hotelu Badrutt’s Palace u Sankt Moritzu, tek je nedavno i fizički otišao.

Nikad neću zaboraviti izraz njegovog lica kad je shvatio da ga gledam kako masira stopala 59-godišnje žene umjesto da po zaleđenom sanktmoritškom jezeru drifta Bugatti Type 59 što su tog dana radili sretniji muškarci od njega...

Kako god, njegova obitelj me je pozvala da održim govor na sahrani i to samo zato što sam jedina njegova prijateljica u koju se može gledati od jada, jedina mlađa od 60 godina i jedina koja u svojoj garderobi ima pristojan, da ne kažem spektakularan šešir. Pristala sam isključivo jer su me smjestili u hotel Ritz, inače bi njegova toksična majka na bilo kakvu molbu popila seen ko kuću ili lakšu tjelesnu ozljedu.

Sve o ovom nevjerojatnom šeširu, toj nesretnoj ljubavnoj priči i govoru koji sam na francuskom jeziku održala dok su ga spuštali u crnu zemlju pročitajte na mom blogu Élan vital koji sam upravo pokrenula.

Adieu, mon amour. Link je u komentaru.

To što zovete božićnom čarolijom je trud, rad, pažnja i ljubav vaših matera i žena, stoljećima toliko neprimjetna da su je prozvali magijom. Sretan Božić, čarobnice moje.