Adonai

"A ja i moj dom služit ćemo BOGU."
(Jošua 24,15)

To nisu stihovi neke pjesme. Nisu ni stranačke parole koje „prolaze“ i skupljaju jeftine poene. Nisu riječi koje se slučajno izgovore. To je Božja riječ, zapisana u Pismu. To je riječ čovjeka koji je znao kome pripada. To je riječ naroda koji je znao kuda i za kime ide. A mi, narod hrvatski, 05. 07. u Zagrebu… pola milijuna nas, mladih i starih, poznatih i nepoznatih, izrekli smo te iste riječi. Izrekli smo to u jedan glas, a samo nebo nam je bilo svjedok. Taj zavjet nije izrečen tiho, nije prošao neprimjetno. Odjeknuo je do vječnosti.

Bio je to koncert. Da, koncert Marka Perkovića Thompsona. Ali bio je i puno više od toga. Bio je to trenutak kada se narod ponovno probudio, kada je u duhu kleknuo, kada je, nadam se, shvatio tko je i čiji je. Tko mu je Otac, tko mu je Kralj, tko mu je Put.

Krenuli smo rano, iz Slavonije, sa srcima punim svega…umorni od svakodnevice, ali živi. Stigli smo u rijeku ljudi i odmah osjetili da nismo sami, ne fizički već u duhu. Nije to bilo samo okupljanje radi pjesme. Bio je to susret s nečim većim. Nešto se otvorilo, nešto se slomilo, nešto se iscijelilo.

Gledali smo lica nepoznatih, a osjećali kao da ih poznajemo godinama. U svakom osmijehu, zagrljaju, u svakom pogledu, bilo je nešto obiteljsko, nešto ogromno. Vjera je nosila sve, ali bilo je i onih koji su to zajedništvo učinili praktično vidljivim. Redari, policija, hitne službe…svi su na svoj način dali primjer tihe, požrtvovne prisutnosti. Hvala im.

Tko god ne razumije što se tada dogodilo, neka zastane, neka duboko udahne i zapita se zbog čega ga to toliko boli. Jer problem nije u nama. Nije u onima koji su pjevali, plakali i molili. Problem je u onome što u njima vrišti kad vide narod koji više ne šuti, narod koji zna čiji je.

Zavjet je dan. Čvrsto vjerujem da ga nećemo pogaziti. Ne smijemo. Naša će djeca znati kome pripadaju. Znat će što vrijedi. Naš će dom služiti Gospodinu.

Bog! Obitelj! Domovina! Redoslijed koji ne spašava samo sadašnji trenutak, nego i vječnost.
______________________
Molim te zaprati Adonai stranicu, preporuči nas prijateljima kako bi ovo naše malo svjetlo došlo do što većeg broja ljudi🤗





Vaš Dario

PRESTANI BJEŽATI. OVDJE SI SE TREBAO SLOMITI JOŠ JUČER.

Na četrnaestoj postaji, tamo gdje se ne govori više ništa jer sve je već rečeno, sjede dvije djevojčice... Bez publike, bez potrebe za pozornošću. Sjede tiho, prisutno. Njihova tišina vrijednija je više od svih naših riječi.

Dok one sjede pod Križem, ti tražiš spas u self-help rječnicima, od life coach gurua, u tehnikama disanja i pozitivnim mantrama...a srce ti lupa, duša se guši, tijelo ne spava. Ne znaš što te grize, ali znaš da te izjeda. A svijet, on ti nudi etiketu: depresija, anksioznost, burnout. I ti to prihvaćaš, jer više ne znaš kako biti ono što si zaboravio da jesi.

Ne trebaš novu dijagnozu, trebaš povratak. Ne još jednu knjigu... Ti trebaš Boga. Ne instant rješenje. Trebaš sjesti pod Križ, bez glume, bez maske, bez riječi. Kao dijete.

Mir nije na ekranu, nije u planeru, niti u kontroliranom disanju. Mir je tamo kad se raspadneš pod Križem i prvi p**a ne glumiš da si jak.

Dođi, sjedi. Pusti da te slomi. Ne da te uništi, nego da u tebi spali sve što te guši i probudi ono što još živi.

To nije poraz. To je tvoj USKRS.
______________________
Molim te zaprati Adonai stranicu, preporuči nas prijateljima kako bi ovo naše malo svjetlo došlo do što većeg broja ljudi🤗







Vaš Dario