Blogledalo

"Kako tvoji roditelji govore o drugima, tako govore i o tebi.“

Ta me rečenica pogodila toliko jako da sam o njoj morala napisati kolumnu.

Tek kasnije u životu počneš shvaćati koliko razgovori koje smo slušali kao djeca oblikuju način na koji gledamo sebe.

Zašto nam je kritika poznata, a kompliment neugodan.

Nova kolumna za .hr je vani.

🔗 Link je u bio.

Zanima me jeste li vi odrastali u okruženju gdje se više kritiziralo ili više hvalilo ljude?

Da me u*ijete nisam imala pojma što mi se događalo nakon prekida prijateljstva, otkaza, seljenja... Svaki put kad sam mislila da ću prodisati, skakati od sreće i biti prepuna energije vrlo brzo bih ostala razočarana. U novoj kolumni pišem o tome. Nalazi se u prvom linku 😉 ⤵️

Živim💜

Ulazim jučer u knjižnicu i istovremeno izlazi dječak od nekih devet, možda deset godina.

Pričekam da izađe i kažem mu "Dobar dan!".

Vrati mi sa: "Dan!" i pridrži vrata.

Pomalo u šoku ispadne mi "Oho!" uz zahvalu.

Maleni na to: "Molim!"

Naizgled najnormalniji i najpristojniji razgovor mogući no sve rjeđi. Em je izlazio iz knjižnice, em je bio pristojan. Puno više od mnogih puno starijih od njega. I muškaraca i žena. Bonton i malo kulture su postali takva rijetkost da se često krivo interpretiraju kao koketiranje. Dječak nije koketirao, a bome nisam ni ja. Samo smo se našli na istom mjestu u isto vrijeme i ponašali kao jednaki. S minimalnim poštovanjem jedno prema drugome.

Mene je raznježilo vidjeti i čuti tog klinca jučer. Hvala njegovim roditeljima. 💜